Sv. Brcko biskup
Naša župna crkva posvećena je sv. Brcku (lat. St. Brictius), a u njegovu čast se u našoj župi održava trodnevnica, a njegov je spomendan 13. studenog. Mnogi možda ni ne znaju za ovog svetca, a njegov život donosi nam puno zanimljivih zgoda, a njegova priča uistinu je jedinstvena i njegov put koji je prošao da dođe do svetosti. Sv. Brcko, rođen u Francuskoj u 4. stoljeću, bio je učenik i nasljednik sv. Martina na biskupskoj stolici u Tursu u Francuskoj. Kada je slavni biskup Martin umro 397. godine, za njegovog nasljednika je izabran upravo sv. Brcko koji je umro 444. godine. Crkvu u Brckovljanima utemeljili su francuski vitezovi – templari, koji su utemeljili i obližnju crkvu sv. Martina biskupa u Prozorju, danas Dugo Selo. Značajno je da u Hrvatskoj postoji još samo jedna župna crkva posvećena svetom Brcku biskupu i to u obližnjem Kalniku, kod Križevaca. To svjedoči da je štovanje ovog sveca bilo nekada rašireno u ovom kraju. Kada je ustvari osnovana župa u Brckovljanima, to nam iz sačuvanih dokumenata nije poznato. No, pretpostavlja se da se to dogodilo sredinom 15. stoljeća kad je nastala i župa u Vrbovcu i u ostalim mjestima zagrebačke okolice.
Sveti Brcko je, kako stoji u mnogi spisima, bio vrlo svojeglav, tvrdoglav, uobražen i razdražljiv učenik. Kako je onda ipak mogao doći do milosti nedvojbene svetosti? Kao što već znamo, živio je u 4. stoljeću kao redovnik i učenih svetog biskupa Martina. Upravo je taj biskup svojim strpljenjem nepodnošljivog Brcka učinio uzornim čovjekom punog vrline. Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: „Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!“
Za Brcka su svečeva uzvišena viđenja bila ništa drugo osim smiješnih praznovjerja. Po njemu je sveti Martin bio licemjeran i lud, a sam sebi je bio savršen. No, u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik, koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. Mnogi su se upravo zamjerili Brcku da se osim konja i slugu, okružio i sluškinjama, a na njegovoj strani je uvijek bio sveti Martin koji ga i branio od zlokobnih glasina.
Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov, još nesređeni đakon, jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. Morao je raditi na izgradnji svoga značaja, te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.
Tek nakon dugog niza godina Brcko se doista obraća, mijenja svoj dotadašnji način života i postaje uzor svima i u ponašanju i u vladanju, i u molitvi i u radu. Upravo život ovoga sveca uči druge da za svetost nikad nije kasno, uči da i po prirodi teški ljudi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar.
Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon sedam godina, kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti, te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu. U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti 444. godine. Narod je zatim i njega počeo častiti kao sveca.
Sveti Brcko je u raznim biografijama opisan kao kontroverzna osoba. Crkveni povjesničari vide u raznim relevantnim legendama izraz napetosti između redovnog klera i svjetovnih svećenika u Toursu u to vrijeme. Njegove je kosti Grgur iz Toursa prenio u Clermont i sada se nalaze u crkvi San Michele u Paviji.